Verena Kast:

Riječ „simbol“ potječe od grčke riječi „symbolon“, znak raspoznavanja. Kada bi se u staroj Grčkoj dvojica prijatelja opraštali jedan od drugoga razbili bi glinenu pločicu, kovanicu ili prsten. Kada bi se potom vratio jedan od prijatelja ili netko iz njegove obitelji morao je pokazati svoju polovinu. Ako je njegova polovina novčića odgovarala onoj drugoj koja je ostala kod drugoga prijatelja, tada se je onaj prvi iskazao kao prijatelj i imao je pravo na gostoprimstvo. Kompatibilnost dvaju polovina (symbálein = spojiti) igra kao motiv važnu ulogu u mnogim romanima; kao znak raspoznavanja slovila je, naprimjer, i polovina sedefaste školjke koja se savršeno spajala s drugom stranom. Iz etimologije toga pojma se dâ prepoznati da je simbol nešto složeno. Tek kada je složeno ono postaje simbolom, a potom taj simbol postaje simbolom nečega. Ovdje predstavlja duhovnu realnost prijateljstva koje nadilazi osobno prijateljstvo, kao i prijateljstva obitelji, uključujući pravo na gostoprimstvo. Simbol je ovdje – a to vrijedi i za sve ostale simbole – vidljivi znak neke nevidljive idealne stvarnosti. Kod simbola, dakle, uvijek valja obraćati pozornost na dvije razine: U nečemu vanjskome može se obznanjivati nešto unutarnje, u nečemu vidljivome nešto nevidljivo, u nečemu tjelesnome ono duhovno, u osobitome ono općenito. Kada tumačimo simbole uvijek tražimo nevidljivu stvarnost koja se krije iza onoga vidljivoga i njegovih povezanosti.

Verena Kast

Aspekti simbola

Kod simbola je ponajprije riječ o posve običnom, svakodnevnom predmetu koji je spoznatljiv osjetilima no koji, povrh toga, ukazuje i na nešto dublje što se krije u pozadini, na neko značenje i višak toga značenja, na nešto što u prvi mah uopće nije moguće iscrpiti. A taj svakodnevni predmet i značenje koje on ima neodvojivi su jedan od drugoga. Istina, prsten je svakodnevan predmet koji, međutim, sadrži i nešto skriveno i s njime se povezuje smisao koji se može prenijeti na neku ideju, na nešto općenito ali i na nešto apstraktno.

Kad predmet postaje simbolom. –Prilikom čišćenja žena u hektici izgubi vjenčani prsten kojega isprva ne može pronaći, misleći kako će ga nakon čišćenja već pronaći. No ne uspijeva ga pronaći nakon što je završila s čišćenjem i postaje uzrujana i uznemirena. Nije ga valjda bacila zajedno s prljavom vodom? Počinje razmišljati: „Može li gubitak vjenčanog prstena imati neko značenje?“, i „Kako ću to samo reći svome mužu?“ Pritom pokušava obmanuti sâmu sebu: Pa to je samo prsten! Međutim, to nije samo prsten, to je vjenčani prsten. Boji se da će mužu morati ispričati za nestanak prstena i, začudo, muči je osjećaj krivnje a da pritom svoga supruga doživljava kao vrlo razumnu osobu. Slučajno nailazi njezina prijateljica. Žena joj odmah ispriča što se dogodilo. Prijateljica koja je inače rezolutna osoba smjesta na to odgovara: „Jasno je da od sveg tog čišnjenja gubiš vezu sa svojim mužem“. Žena počinje razmišljati o svom odnosu prema mužu, prisjećajući se kakve osjećaje, kakva očekivanja je vezuju uz taj prsten. Pita se želi li uopće još tu vezu, želi li je takoreći isprati i baciti kao prljavu vodu. Naravno, pita se i zašto osjeća tolik strah. Gubitak prstena nije moguće odvojiti od njegova značenja. Na to ukazuje i njezin strah od muževljeve reakcije, kojega se inače ne boji. To je strah da bi mogla izgubiti ili da je izgubila povezanost s mužem, tu cjelovitost veze koja je simbolizirana prstenom te da joj u svakom slučaju, čak ako se i kupi novi prsten, predstoji tema rastanka, a rastanak plaši. Toliko se plašimo partnerovih reakcija da impuls rastanka često projiciramo na partnera/partnericu, umjesto da se plašimo vlastitih impulsa rastanka. Druga značenja ili tumačenja ženi u toj situaciji ne padaju na pamet. Mogla je pomisliti i da je novi prsten potreban kao izraz želje da obnovi svoju vezu s partnerom, jer joj je očito stari prsten postao prevelik. Život te žene odsad postaje jasno obilježen simbolom „prstena“: Druge žene joj pričaju što se sve već dogodilo s njihovim vjenčanim prstenjem. Ta nije rijetka pojava da prsten zaglavi u stroju za pranje rublja ili među rubljem, a i inače se svašta događa s prstenjem. Muškarci pričaju o prstenju u džepovima prsluka koje odjednom više ne mogu pronaći zato što, primjerice, nose pogrešan prsluk.