PTICA RUH

Marie Luise Kaschnitz 

Malo prije tri sata primijetila sam pticu u svojoj sobi. Malo prije tri sata popodne, lijepi rujanski dan, vani je sjalo sunce – znači ništa od sumraka ili sablasne atmosfere. Kako se jutrom rano budim, nakon ručka imam mrtvi hod i nisam u stanju ništa raditi. Pa legnem na krevet, uzmem novine, malo čitam, malo odspavam, i – usput da kažem – ne navlačim zastore; a i mala balkonska vrata ostavljam otvorenima, i to po sunci i po kiši, bez obzira na to kakva je temperatura vani. Pored mojeg kreveta se nalazi jedan dugi, niski stol na kojem, osim knjiga i časopisa, leže bilježnice i olovke koje rado imam nadohvat ruke, kako bih u svako doba mogla nešto zapisati.

I tog dana sam, znači, zaspala i probudila se; ali ne sama od sebe, nego me probudio neki čudni zvuk, nešto poput udaranja teških krila; ali tko još misli na takvo što, i nisam uopće pomislila na krila. Samo sam se začudila jer se pored mene nešto kretalo pa sam otvorila oči. Pritom sam se zaprepastila kad sam vidjela veliku, sivosmeđu pticu. Nikada mi u sobu nije ušla kakva ptica i nikada nije letjela uokolo, između zidova s ružičastim tapetama, što je ova odmah, uz izvjesnu spretnost, počela činiti. Moja soba, naime, nije velika, tri na pet metara rekla bih, i ne bi me bilo čudilo da se ptica u svojem suludom letu amo-tamo ozlijedila i mrtva se strovalila do mojih nogu. Ali svaki puta bi napravila nagli zaokret, u više navrata dodirujući zid kljunom ili vrškom repnog perja.

Kad bi samo, razmišljala sam, sletjela na tepih i odšetala, pješice takoreći, kao što je bila i ušla, u uvjerenju da je smeđi tepih mahovina, a ružičasti zidovu da su jutarnje rumenilo. Ali nije to učinila, ostala je tamo gore i nije se znala vratiti. Još je dosta dugo letjela amo-tamo i pokušavala se spustiti sad na lanac na kojem su visjeli svijećnjaci, sad na okvir ogledala, ali se svaki put brzinom munje okrenula, dotičući strop sobe. Na ptici se odmah moglo primijetiti da je umorna, i da ne zna što bi, i ja sam razmišljala kako bih joj mogla pomoći; možda tako da otvorim prozor koji je mnogo širi od balkonskih vrata i kroz koji se može vidjeti veliki komad neba. Ali sam se bojala da ju ne preplašim i nisam se micala. Samo sam oprezno privukla svoju bilježnicu i stavila je na savijena koljena.

Onda, kratko nakon pola četiri, ptica je odjednom počela kriještati. Leteći još uvijek amo-tamo, ispustila je iz sebe piskav ton i taj me prodorni i zastrašujući ton jako uplašio. Nikada nisam imala ptice da bi ih držala u krletci i zapravo se osjećam nelagodno uz životinje; a i onaj ton pun povjerenja i lišen poštovanja, kojim se mnogi obraćaju svojim psima ili mačkama nikad nisam bila u stanju oponašati. Stoga mi je, čim sam čula divlje glasanje ptice, odmah srce počelo ubrzano lupati. Čak sam imala poriv da skočim i izletim iz sobe; već sam smaknula mekani pokrivač s koljena. Ali u tom trenu je ptica, koja je sada primijetila da postojim, odjednom utihnula. Smjestila se na komodu za posteljinu i okrenula glavu u mojem smjeru. Svo vrijeme je sjedila gore na komodi i promatrala me svojim žuto obrubljenim, tužnim ptičjim očima. Mada sam sada uvjerena kako sam od početka bila u strahu od čudne ptice, to ipak nije istina. Njezin me glas na trenutak uznemirio, ali sam je – čim joj je glas ponovno utihnuo – posve mirno promotrila, s nekom vrstom objektivne zainteresiranosti.

Pokušavala sam dokučiti kakva je to ptica, i stoga sam isprva ustanovila kakva joj je forma tijela, koliko duge su joj noge i kljun i kako joj izgleda perje. Bez sumnje bi mi pričinilo zadovoljstvo da sam ju mogla pridružiti nekoj određeneoj vrsti, a vjerojatno bih se (da mi je to bilo uspjelo) u njezinoj prisutnosti osjećala mirnijom i sigurnijom. Ali moje istraživanje u tom smjeru nije urodilo plodom. Mada znadem podosta o pticama, ova moja razbarušena gošća nije nalikovala ni jednoj koju sam poznavala. Bila je poprilično velika, ali niti je imala crvenkasta repna pera, niti šareno perje divljih golubova, a niti sjajno crno perje gavrana i vrana; nije niti imala dugi rep svrake niti perjanicu pupavca. Kljun joj je bio dugačak i žut kao u šljuke, a i noge kao šljukine – snažne i niske. No nijansa perja bila je ravnomjerna i beživotna; na njezinom perju se nisu mogle vidjeti svijetle mrlje niti pruge. Znači, ne postoji takva ptica, razmišljala sam pomalo uzrujano dok sam u sjećanje prizivala sve ostale vrste ptica, koje nisam poznavala u prirodi, ali slike kojih su na velikim šarenim pločama visjele u našoj dječjoj sobi.

Znači – nema te, izrekla sam naglas, ispustivši komični piskavi ton, jer sam se bila ustrašila svojeg vlastitog glasa, kao da mogu sa svojom gošćom započeti razgovor. Ali znala sam da mi to neće uspjeti, a i ptica se nije micala i samo me nastavljala promatrati. Koliko se sjećam, odmah sam ju potom – moglo je biti oko četiri sata – počela crtati. Vjerojatno sam pritom namjeravala donekle uspješan prikaz životinje usporediti s ilustracijama poznatih ornitoloških radova te ju na taj način konačno ipak identificirati. Crtala sam u svojoj bilježnici prislonjenoj na savijenim koljenima, dala sam si truda i dala sam si – s obzirom načinjenicu da nisam kanila preplašiti životinju, a ionako nisam mogla napustiti sobu – dovoljno vemena. U crtanju sam sasvim spretna (mislim… na neki akademski način) jer sam bila uvježbavala ovu vještinu na raznoraznim večernjim nastavama koje sam pohađala. Nije mi, međutim, uspijevalo, pticu nacrtati onakvom kakva je bila i tome sam se jako začudila. Napravila sam četiri crteža, i na jednom je ptica imala noge rode i glavu vrapca; na drugom je na tankom vratu imala dvije glave; na trećem je visjela na omči i imala tri noge; na četvrtom se samo moglo vidjeti oko koje promatra – ogromno ljudsko oko. Još sam nekoliko puta pokušala crtati na praznim papirima, ali nije mi polazilo za rukom; prsti me nisu slušali, nego su radili po svojem, nešto što uopće nisam htjela, a to mi pticu uopće nije približavalo, nego je izgledala strana i krajnje zastrašujuća.

Dok sam neko vrijeme zurila u svoje crteže, zazvonio je telefon. Zvonjava je nagnala pticu da odmah počne mlatarati krilima i izokretati očima, i smatrala sam da je bolje uputiti se u hodnik i podići slušalicu; neki ljudi puštaju telefon da više puta zvoni prije nego što se jave, a to bi pticu zasigurno izludilo. A ja sam bila zadovoljna da na ovaj način mogu napustiti sobu, a moguće je i da sam se nadala da će ptica u mojoj odsutnosti možda smoći hrabrosti da kroz balkonska vrata odleti u slobodu. Izašla sam, znači, iz sobe i razgovarala na telefeon neko vrijeme, ali kad sam se vratila u spavaću sobu, ptica je još uvijek bila tamo. Još uvijek je sjedila na komodi, samo što se sada nadula; u svakom slučaju mi se sada činila mnogo većom nego prije. Ustrašeno sam ju gledala, a onda sam sjela, i to ovaj put na stolac; nisam više crtala. Moram joj nadjenuti neko ime, razmišljala sam i pokušavala se dosjetiti kakvog imena. Ali ni jedno mi nije padalo na pamet i zbog toga sam se užasno uzrujala. Kao da bi mi ime sve priskrbilo – i mir i sigurnost i sreću. Neko ime iz bajke, ali nisam znala iz koje, mi je odjednom palo na um, a i nisam više znala o kojoj vrsti ptice se radilo. Ispod crteža sam ispisala „ptica ruh” i tiho sam izgovorila ime, ruh, ruh, ruh, ali olakšanje mi to nije donijelo.

Oko pet sati mora da sam nadošla na ideju da si spravim šalicu čaja. Otišla sam u kuhinju i pristavila vodu, i kad je voda zakuhala, a ja njome prelila listiće čaja, odlučila sam odnijeti poslužavnik u drugu sobu, onu koja je nekada bila soba mojega supruga. No ovaj put nisam pravilno zatvorila vrata, i kad sam ušla u sobu svojeg muža, vidjela sam pticu kako tamo sjedi, i to na stolu koji je bio zatrpan knjigama i rukopisima. Nije ona tamo sjedila mirno, nego je naginjala glavu na sve strane, kao da sve oko sebe želi obuhvatiti pogledom – i pisaći kabinet i biblioteku koja se prostirala cijelom dužinom zida, i kauč s trima jastucima, i radni stolac s naslonima za ruke koji su sprijeda bili zarezan nečime, tako da je čovjek mogao uvući prste u te ureze. Na jedan od tih ureza se kasnije i smjestila, što je u meni pobudilo popriličnu nelagodu, jer uopće nikada ne puštam nikog da sjedi na tom stolcu, tj. bar kad sam to u stanju to sprovesti u djelo. Prozor je i u ovoj sobi bio širom otvoren, i dok sam sjedila na kauču i ispijala čaj, razmišljala sam zbog čega ptica ne izlijeće; u međuvremenu je već bilo šest sati, i sunce je zašlo, upravo u rupu između dviju zgrada koje stoje jedna nasuprot drugoj – tamo gdje se nalaze topole. Sunce je bilo veliko i crveno i kad je zašlo iza topola, ptica je ponovno počela kriještati.

 

Vjerujem da mi je upravo u tom trenu pala na pamet misao koju onomad nisam mogla zaodjenutu u riječi i koju ni danas nisam u stanju zapisati. Telefon je još jednom zazvonio, ovaj put je to bila jedna od mojih prijateljica, a koja ja – čim sam izgovorila par riječi – užasnuto zapitala: Što ti je, što se događa? I bila sam sigurna da ću joj ispripovijedati sve o ptici, ali to nisam učinila; izgovarala sam se glavoboljom i mučninom, mora da sam nešto pokvareno pojela, i kad je moja prijateljica izrazila namjeru da svrati do mene i da me obiđe, žurno sam rekla: Ne, hvala, samo mi je potreban mir, idem u postelju. Ali nisam ni pomišljala da odem u postelju; tek što sam bila spustila slušalicu, navukla sam kaput i isrčala iz stana niz stube – kamo sam se bila uputila, nisam znala.

 

Sada se već smračilo, ali bilo je još jako toplo, i bila sam sretna što sam vani. Neko sam vrijeme besciljno hodala ulicama, a onda sam pošla k prijateljima – jednom bračnom paru koji živi dosta daleko, na samom rubu grada. Imaju kućicu i vrt u predgrađu, s lijepim starim stablima. Čovjek se razumije u ptice i općenito je ljubitelj životinja, a vjerojatno sam se htjela posavjetovati s njim, pitati ga što mi je činiti s pticom, velikom pticom u malom gradskom stanu, pticom koja je u stanju odletjeti, ali koja to ne želi. Kao što sam i očekivala, moji su prijatelji sjedili u vrtu, uz fenjer oko kojeg su zujali noćni leptiri; u visokim brijestovima čuli smo sovu. Oko te sove se odmah i poveo razgovor, i baš je bio pravi trenutak da potegnem pitanje svoje ptice, ali nisam to učinila. Već sam počela… Zamislite si samo, ali ponovno sam skrenula s teme i spomenula neki beznačajni događaj od prije par dana, posluživši se njime kao izgovorom, samo da ne moram nijemo sjediti i slušati kako visoka stabla jauču na noćnom vjetru. Potom smo još razgovarali o noćnim pticama, ali trezveno i gotovo na znanstveni način; uopće nismo spominjali narodno vjerovanje da su sove vjesnice smrti, a o duši-ptici , odnosno vjerovanju da duša napušta tijelo u obliku ptice nije bilo govora. Još sam tijekom večeri u dva navrata pokušala ispričati im o svojem susretu s pticom, ali uzalud, a čak sam imala na umu zamoliti ih da me otprate kući; ako ptice više ne bi bilo u mojoj kući, tim bolje, Dajte si zamislite, rekla bih, a jako sam se je bojala, i sve bi se privelo kraju uz smijeh. Ali ništa nisam rekla i nisam svoje prijatelje zamolila da me otprate, a imala sam osjećaj kao da time nešto prešućujem ili tajim. Mora da je bilo negdje oko pola dvanaest kad sam se oprostila od svojih prijatelja, a tik pred ponoć sam se vratila kući. Umah sam, čim sam upalila svjetlo u hodniku, ugledala pticu kako sjedi na uskoj plavoj prostirci; polako se kretala k meni. Nije hodala (kao popodne kad je bila na radnom stolu, na visokim nogama prema hodniku), nego je puzala na trbuhu, pri čemu su joj se straga vukla širom raširena krila. Hodnik je jako uzak, pa je stoga ptica vršcima perja dodirivala zidove, što je izazvalo čudnovat lepećući zvuk, kao kad veliko jato ptica selica prelijeće u niskom letu.

 

Ptica mi se činila mnogo većom nego kad sam bila izašla; sada više uopće ne bi imala mjesta na uskoj komodi za posteljinu pretrpanoj raznoraznim stvarima. Bila je tako velika da sam se užasnula i najradije bih bila ponovno istrčala kroz vrata. No ipak sam ostala, razmišljajući što da učinim, da probudim susjede ili da nazovem vatrogasce, za koje sam znala da uz pomoć dugih ljestava nerijetko spuštaju s krošanja ili krovova zalutale životinje. No da bih mogla do telefona, morala sam proći pokraj ptice, odnosno štoviše, prijeći preko nje. A to se nisam usuđivala. Načas sam još više iz kukavičluka zatvorila oči. Kad sam ih ponovno otvorila, ptica mi je bila još bliže. Sad je sjedila kod vrata dnevnog boravka koja su bila otvorena. I prozor u dnevnoj sobi je još uvijek bio otvoren i iznad topola sam mogla vidjeti dvije zvijezde.

 

Idi, idi, mislila sam, vjerojatno to čak i izrekla, uznemirena i zbunjena kakva sam bila, s ogromnom pticom uz noge, i već sam vidjela kako me prati do spavaće sobe i naposljetku će mi čučati na prsima. Ptica se sada probila skroz do mojih nogu i osjetila sam njezinu prašnjavu toplinu na golim nogama. Bila je jako velika i ružna, a oči su joj bile mutne, bez sjaja i kad sam spustila glavu, pogledavši direktno u te tužne, hladne oči, proizvela je neki čudni prodorni krik, i svaki čas je mogla ponovno početi kriještati. Prvi put sam ju i ponjušila; mirisala je na suhe borove iglice što su cijeli dan izložene suncu, ali preko kojih navečer, poput puževa golaća, pužu strahotne sjenke memljive doline.

 

Znate već kako se tjeraju životinje. Plješćemo i frkćemo kao lokomotiva, a ako to ne pomaže, lupkamo nogama o tlo, rukama činimo pokrete kao da su krila vjetrenjača i vičemo. Sve sam to na kraju tog dana činila, i ptica se uistinu i pomakla; otpuzala je u sobu i od tamo izletjela kroz prozor (sasvim mirno, usput da kažem). Nije bilo divljeg lepeta krilima ni ikakvog glasanja. Začudo, tijekom svojeg kratkog leta izgledalo je kao da svaki pojedini dio žvotinje leti sam za sebe – glava za sebe i krila za sebe i rep za sebe; između svih tih dijelova bio je zrak, kao kad se nešto počinje raspadati na svoje komponente.

 

Načas sam ju vidjela kako još lebdi vani, opet se smanjila, nije bila veća od obične ptice, i tek što je izašla prozor, više je nije bilo. Odmah sam protrčala kroz sobu da provjerim, možda sam imala namjeru zatvoriti prozor. Ali uopće ničega nije bilo, niti sjenki kuća u mirnom bljedilu noći, niti ikakvog kretanja prema topolama. Bilo je samo mene, koja širi ruke za nestalom pticom. I plakala sam sljedeći dan i preksljedeći i još mnogo dana sam u podne, drhteći od iščekivanja, ležala na njezinoj postelji. Ali ptica nije došla, i ja znadem da nikada više doći neće.