(Karlinger, Felix: Inselmärchen des Mittelmeeres. Diederich, Düsseldorf-Köln, 1960., bajka broj 6; autoričin prijevod)

Bio jednom jedan kralj koji se sedamnaest godina uzalud nadao djetetu. Nakon sedamnaest godina zatrudni mu žena te rodi djevojčicu.

Djevojčica naraste. Njezin otac, kralj, da je poučiti svim poslovima, pošalje je u škole da izuči znanost. Želio je da postane filozofkinja. Ali to, filozofija, učini djevojku hipohondričnom: ne svidje joj se među ljudima pa je povazdan samovala. Kada je jednom tako sama sjedila i vezla, začu iznenada neki glas:

“Sada, u mladosti ili pak u starosti?”

Djevojka krikne od užasa. Majka pođe k njoj i nađe je u nesvijesti. Uz mnogo napora ponovno je prizva k svijesti te joj reče:

“Ne želim da budeš sama. Što ti se dogodilo?”

“Začuh neki glas što reče: ‘Sada, u mladosti ili u starosti?’ Glas poput vriska i strašan.”

Majka je povede sa sobom te ostadoše zajedno. Ne puštaše više djevojku samu.

 

Mnogo je vremena prošlo. Popne se djevojka u izbu, sjedne sama te poče vesti. Dok je vezla, ponovno začu isti glas: “Sada, u mladosti ili u starosti?” Odmah pozva svoju majku. I otac, kralj, popne se k njima. “Što ti je, kćeri moja?”

“Ponovno sam čula onaj isti glas”, reče ona ocu, “dovedi filozofe, moje učitelje, da im kažem što se zbilo. Ne umišljam, to je stvarnost; svojim očima vidim. Želim im sve ispripovijedati pa da doznaju za moju muku; neka je razriješe.”

Učitelji dođoše i ona im ispripovjedi sve kako je bilo. Učitelji kazahu: “Kada začuješ taj glas, ti mu ovako odvrati: ‘Sada, u mladosti, dok još za to imam snage.’”

 

Popne se djevojka ponovno u izbu te poče vesti na razboju. Kad začu onaj glas, odvrati mu: “Sada, kao mlada žena, dok za to još imam snage!” U tren oka doleti orao, uhvati je u svoje pandže te odleti. Svi stajahu i gledahu kako kraljeva kći leti put neba; ode ona u nepovrat. Majka zatvori dvorac, sve se zavije u crno; cijeli grad bješe u žalosti. Kralj čak i konje da obojiti u crno.

Orao je nosio djevojku i bacio je u neku pustinju. Dao joj jedan stolnjak, drvene cipele te joj reče: “Kad se zaželiš bilo kakve hrane, rasprostri stolnjak i imat ćeš za jelo što ti srce poželi i vode za piće.” I odletje orao te ostavi djevojku samu. Vidje ona samo nebo i zemlju. Plačući, borila se s danima i noćima.

Kraljevna, a mora prolaziti takve muke u pustinji! Osam godina tumarala je pustinjom.

 

Nakon osam godina ugleda ona jedne noći neko svjetlo u daljini, negdje jako daleko. Hodala je, hodala danima i noćima da se približi tom svjetlu. Bijaše to štala. Dođe ona tako k ljudima, u neku drugu zemlju, daleku od njezine. Tamo bješe neki pastir, živio je u kraljevoj štali. Imao je ženu i kćer. Zamoli djevojka pastira da se smjesti kod njih. Pastir reče:

“Što ću s tobom? Siromah sam, ne mogu te hraniti.”

“Ne želim da me hraniš, imam za život; ne treba mi tvoja hrana”, odvrati djevojka.

“Ostani onda”, reče pastir.

Ostade ona s pastirovom ženom u štali. Uvijek bi iza štale rasprostirala stolnjak i jela. Pastir, njegova žena i kći nisu znali od čega djevojka živi, kad nikada nije jela; jer pastir je nije hranio.

 

Pastirova je kći svakog dana donosila namirnice za kralja. Jednom se kći razboli, a pastir se požali: “Tko će sad isporučiti pošiljku?” Djevojka mu odgovori:

“Nemoj očajavati, pusti mene da odnesem!”

“Umiješ li isporučiti pošiljku?”

“Ja ne poznajem put, ali zar ga ne pozna magarac? Kamo magarac pođe, tamo ću i ja s njim pa ću predati mlijeko, sir i vrhnje.” Uze magarca, koji se otputio do vrata najstarije kraljeve kćeri i pred njima stade. Na vratima se pojaviše sluge da preuzmu pošiljku. Zapitaše je: “Zar pastir ima još jednu kćer?”

“Ima još mene; bila sam u školi, moja se sestra razboljela pa sam ja donijela stvari”, odgovori djevojka. Kraljevna ustade da preuzme hranu i isprazni vrčeve. Djevojka pođe k razboju i stane vesti. Kraljevna je vidje te joj reče: “Nemoj mi nešto pokvariti!”

“Budi bez brige, ništa neću pokvariti”, odgovori djevojka. Kad kraljevna vidje kako je djevojka krasno izvezla, silno se zaprepasti i reče tobožnjoj pastirovoj kćeri: “Umiješ ovakvo što izvesti? Tvoja će sestra ozdraviti i za mjesec dana ponovno donositi namirnice. Ti dođi k meni i vezi za mene, a ja ću ti za to dati puno novca.” Da joj svakojakih stvari i novca. Djevojka to odnese pastiru. Pastir se razveseli i začudi njezinu uspjehu.

 

Sljedećeg jutra uzme djevojka drugu pošiljku pa je odnese mlađoj kraljevoj kćeri. Magarac ostade stajati pred vratima, a sluge izađoše iz dvorca da unesu stvari.

“Zar pastir ima još jednu kćer?”, upitaše je.

“Ima još mene, do sada sam uvijek bila u školi”, odvrati ona. Pođoše isprazniti vrčeve. Mlada kraljevna koja je do tada šila za strojem ustade, a djevojka sjede na njezino mjesto te počne šiti i bolje negoli je mladoj kraljevni polazilo za rukom. “Nemoj nešto pokvariti”, reče kraljevna.

“Neću ti ništa pokvariti”, reče djevojka nakon što je sašila haljinu.

Kada kraljevna vidje kako je djevojka vješta u šivenju, začudi se te joj reče:

“Kada tvoja sestra ozdravi, želim te uzeti k sebi da mi šiješ. Prava bi šteta bila da jedna tako darovita djevojka kao ti sjedi u štali.”

“Dobro. Reći ću to svojemu ocu”, odvrati ona.

 

Sljedećeg jutra dođe na red pošiljka namijenjena kralju. Natovari djevojka magare te ga pusti da je odvede do kraljevih dvora. Magarac stade pred kraljevim dverima. Ljudi s dvora nisu se još vratili iz crkve. Bješe tamo samo jedna mlada sluškinja. Kraljev sin bijaše sam. Sluškinja mu reče: “Reci joj da unese namirnice.”

Ali djevojka – sjajna poput Sunca – bijaše lijepa preko svake mjere, pa kad zakorači u sobu, zakračuna kraljev sin vrata te je prisili da ostanu u sobi. Djevojka se ogleda oko sebe i promotri izbu. Isprva ne vidje ništa: samo puške i mačeve. Skine tako ona jedan mač koji je visio na zidu te njime odsiječe kraljevu sinu glavu. Baci mač na pod, uze magare, pođe natrag k pastiru pa mu reče:

“Ovdje je polovica stolnjaka, rasprostri je i imat ćeš hrane za obrok.”

“Pa zašto?”, upita pastir.

“Odsjekla sam kraljevu sinu glavu”, ogovori ona.

“Ali zašto si to učinila?”

“Zato što mi htjede oduzeti čast. Zar je njegova glava vrjednija od moje časti? Zato sam mu odrubila glavu.”

 

Sluškinja ode kralju te mu ispripovjedi što se zbilo. Kralj pođe i vidje svog sina mrtvog. Uze na to svu vojsku te pođe k pastiru. Svežu i pastira i djevojku. Kralj je upita: “Zašto si ubila moga sina?”

“Zašto sam ga ubila? Zato što mi je htio oduzeti čast.”

Pastir reče da ona nije njegova kći.

“Prije godinu i pol došla je u moju štalu. Ne dajem joj ni hrane ni pića. Ne znam od čega živi. Moja se kći razboljela i zato je ona nosila pošiljku.”

Na to će kralj:

“Da je ubijemo? Da je zadavimo? Ma, uvijek isto! Da je živu bacimo u more? Da je živu zazidamo u grobnicu s mojim sinom?”

Zazidaše je u grobnicu s mrtvacem i odoše.

Nakon tri dana pojavi se zmija koja htjede žderati iz očiju mrtvog mladića. Potom zmija nestane, ali ostadoše njezini mladi. Izuje djevojka svoje drvene cipele te njima ubije mlade zmije govoreći: “Zar nije dosta što sam se bojala zmije? Sada bih trebala strepiti još od njezinih mladih? Ubit ću ih.”

Zmija se ponovno pojavi noseći u ustima neku travku. Položi je na svoju mrtvu mladunčad, oživi ih i nestade s njima. Djevojka pokupi trave što su ostale ležati na tlu, položi ih na vrat mrtvome mladiću gdje se šija spaja s glavom i mladić oživi. Onda mu reče:

“Živjet ćemo kao brat i sestra. “

Rasprostre potom djevojka stolnjak te oni jedoše i pojiše se uz pjesmu. Živješe kao brat i sestra.

Nakon godinu dana pripremi kralj misu zadušnicu. Dođoše ljudi iz okolnih sela te pođoše obići grobnicu. Začuju kako iznutra odjekuje pjesma. Pođoše oni kralju te mu rekoše:

“Ukazuješ li poštovanje sinovoj duši ili njegovu životu?”

“Slušajte, seljaci, zar ste došli sa mnom šale zbijati? Bolje vam je da čuvate glave, bez kojih biste mogli ostati!”

“Ne, kralju, tvoj sin je živ. Unutra ima ženu i eno ih kako pjevaju. Obiđosmo grobnicu i čusmo ih: unutra je žena i ori se pjesma.”

Kada je kralj čuo da ljudi govore o ženi, povjerova. Uze svoje ljude, pođe prema grobnici i naredi da se ona otvori. Začuvši ljudske glasove u blizini groba, reče tada djevojka kraljevu sinu:

“Mene ćete sigurno ostaviti u grobu i ponovno zazidati.”

“Ti ćeš prva izaći, pa tek onda ja.”

Dođoše ljudi i otvoriše grobnicu.

Kraljević povika:

“Ne bacajte kamen da me ne pogodite! Živ sam.”

Kralj reče:

“Nju ne kanimo izvlačiti, nego je ponovno zazidati.”

Na to će kraljević:

“Prva će ona izaći, pa tek potom ja. Ona je moj život i moja smrt.”

Izađoše iz grobnice. Svi su se bili čudili da je on, koji prije godinu bješe mrtav, sada ponovno živ.

Pođe mladić s djevojkom na dvor i zaruči se s njom. Ali ona mu reče:

“Pazi se; da nisi nikada u zloj namjeri uperio prstom na mene!”

Mladić se nije usudio ni jedan jedini put upitati djevojku o njezinu podrijetlu.

Kako je došla živjeti na dvor, vidje ona tamo mnogo ljudi iz svojeg zavičaja.

Jednom prigodom reče ona svojem zaručniku:

“Zapovjedi da se dovezu jedna manja kola. Provozajmo se malo, dosta sam patila.”

“Učinimo to”, odvrati kraljević.

Na odlasku upita kraljević svoju stariju sestru:

“Što bi željela da ti donesem sa sajma?”

“Donesi mi nešto konjskih brabonjaka, s magarcem koji nosi mlijeko.”

“Na zapovijed”, odvrati mladić.

“Što da tebi donesem? Idem u nabavu”, obrati se potom mlađoj sestri.

“Nešto konjskog izmeta.”

“Na zapovijed.”

“Što tebi da donesem?”, upita staru kraljicu.

“Donesi mi rupčić za zaruke.”

“Na zapovijed.”

Onda zapita kralja:

“A što tebi da donesem? Idem u nabavu.”

“Donesi mi zaručnički prsten.”

“Na zapovijed.”

Djevojka otpusti kočijaša, uspne se na kola sa zaručnikom te poveze put svog zavičaja. Zaručnik bješe u strahu jer nije znao kamo ga vodi.

Jednoga dana pođe na put i djevojčina majka, također i njezin otac, kralj, u staklenoj kočiji. Dođoše na polje. Djevojka poveze kočiju ravno ususret staklenoj kočiji u kojoj bjehu roditelji. Zaručnik poviče: “Sudarit ćeš se s kraljevskom kočijom! Uništit će nas!”

Ona ne odvrati nijednom riječju, već svojom kočijom razbije majčinu u komade.

Zaručnik bješe izvan sebe kad vidje što je učinila; jako se uplašio. Nije znao da je ona njihova kći.

Tada majka reče:

“Kćeri moja! Gdje si bila?”

“U pustinji.”

“Kamo si se sklanjala kad je kišilo?”

“Podno stijene.”

Potom se zaručnik još više začudi kad uvidje da je djevojka uzvišenoga kraljevskog podrijetla te joj reče:

“S pravom si mi odrubila glavu. S obzirom na to da si kraljevna, priličilo se da sa mnom postupiš na takav način. Molim te za oprost.”

 

Onda krenuše kralju, mladoženjinu ocu. Donesoše i darove: kralju krunu i prsten, kraljici rupčić izvezen zlatom i dijademu optočenu briljantima i dragim kamenjem. Sestrama djevojka pokloni cvijeće i narukvice od briljanata. U košaru je, međutim, stavila i konjskog izmeta. Dovedoše šogore i šogorice i proslavi se svadba.