Kratka prča Ilse Aichinger u kojoj Mjesec kao mjesto radnje transponira besmislenost i opresiju kanona ljepote.

Nitko nije znao je li ona najljepša u svojem rodnom mjestu. Tamo su je već predugo poznavali da bi se odvažili suditi o tome. Ali, ona je svakako bila najljepša u svojoj zemlji, bila je misica Finske ili misica Engleske – kako li se već ta zemlja zvala – i u to nitko nije sumnjao. Primjedbi da se na izboru nisu pojavile sve ljepotice moglo se suprotstaviti to da nisu sve ljepotice bile dovoljno lijepe. Tko se boji odluke, uglavnom se s pravom boji, a sve su imale pravo doći.

Kod izbora za najljepšu na kontinentu to pravo više nije važilo, tu su se okupile samo najljepše iz svake zemlje. Nedostajala je jedna koja se na letu dotamo srušila; možda bi baš ona bila ljepša, ali mrtve nisu sudjelovale već i stoga što su neposredno nakon smrti uglavnom bile ljepše od živih. U tom trenutku bi mogle predstavljati opasnu konkurenciji. Međutim, od živih nijedna nije bila ljepša od nje, i zato je ona izabrana za najljepšu na kontinentu; sada je bila misica Europe ili misica Amerike, a ideja da se održi natjecanje za ljepoticu kontinenata bila je vrlo blizu.

Na finale su je dovezli posebnim vlakom i parobrodom u pratnji triju eksortnih brodica. Sada se čak ni najljepše iz svih zemalja nisu imale pravo pojaviti; morale se – kao i ostale ljepotice – stajati u stražnjim redovima. Sve radio postaje su prenoslile počasnu paljbu i klicanje gomile na pristaništu.

Kad su je izabrali za najljepšu na svijetu, nastupila je svečana tišina. Potom se javio ganuti glas spikera: „Predstavljamo vam Miss Zemlje!” A onda se netko u blizini mikrofona nasmijao. Uto se opet oglasio spiker: „Zbog tehničkih poteškoća smo prisiljeni prekinuti prijenos.”

Slušatelji iz svih zemalja imali su za to razumijevanja. Najljepša na Zemlji se nije htjela zvati Miss Zemlje. Izjavila je da ona nije uložila toliki trud da bi preuzela tako ridikuloznu titulu. Jer „Miss Zemlje” zvuči ponižavajuće, podsjeća je na vrt oko roditeljske kuće, na travu i kišne gliste i na okrugle, crvene obraze kakve je imala kao dijete. Čak je i na groblje podsjeća! Još iste večeri dala je radiju izjavu koju nije dalje obrazlagala. Smatrala je da je svim stanovnicima Zemlje bez daljnjega jasno da biti misica Zemlje nije kompliment. Većini je bez daljnjega to i bilo jasno. Žiri se stoga složio oko titule „Miss Univerzuma”.

Protiv ovoga je samo jedan član žirija uložio prigovor rekavši da bi se u svijet trebali ubrajati i Sunce, i Mjesec i zvijezde i da nitko sa sigurnošću ne zna nije li neka zvijezda ipak nastanjena. Pa ne može se nekog proglasiti za „Miss Univerzuma”a da ga se nije usporedilo s ljudima sa zvijezda.

Pokušaj da se ovaj prigovor odbaci kao besmislen nije uspio. Najprije je izazvao porugu, kasnije negodovanje i naposljetku među članove žirija unio sveopću pomutnju. Na koncu konca, čovjek ne može pretražiti Mliječnu stazu. U principu se radilo samo o gesti, oko toga su se svi složili – o gesti prema svemiru – i tu su gestu pronašli.

Žiri je odlučio da najljepšu na Zemlji pošalje na Mjesec kako bi se zadovoljila forma. Neka tamo provede jednu noć. Ako prođe noć i nitko se ne pojavi, onda je forma zadovoljena i proglasit će je za „Miss Univerzuma”.

Kad se smrknulo, policija je morala napraviti kordon kako bi vozilu u kojem je najljepša sjedila osigurala sigurnu pratnju. Na prostranom trgu, na laganom vjetru, pod svijetlocrvenim večernjim nebom na kojem je već stajao Mjesec obuzelo ju je nešto nalik strahu, ali ona nije popustila.

Letovi na Mjesec su u ono vrijeme bili tek u povojima i tehničari i radnici što su unaprijed bili poslani na Mjesec da sagrade prva uzletišta znatiželjno su promatrali slijetanje rakete. Nagnula se kako bi ublažila pad, uspravila se i zaustavila. Najljepšu na Zemlji su dovezli na Mjesec i članovi žirija su pojurili za njom. Mlatarali su rukama, govorili neke glasne i vesele stvari, pitali gdje je Zemlja i naposljetku utihnuli. Kao velike, neobične ptice su se naslanjali na skelu od tankog drveta i čudili se da škripi.

Boravak na Mjesecu izazvao je u najljepšoj na Zemlji osjećaj velike usamljenosti. Još na Zemlji, u vrijeme mladog Mjeseca, znala je biti podložna napadajima tuge; međutim, tamo dolje bi mjesečina iz noći u noć ipak sve poboljšavala. Shvatila je da ovdje jedna jedina okolnost čini usamljenost neizdrživom: nema nade da se s Mjeseca vidi Mjesec. Ni vojske zvijezda nisu je mogla utješiti.

Da skrati vrijeme, pustila je da je malo vode unaokolo stazama između stijena, ali krajolik je bio jednoličan. Članovi žirija, njezini pratitelji, potajno su je ljutili. Hodali su po rubovima kratera i žestili se zbog toga što nigdje nije bila postavljena ograda. Ili su govorili o planovima koje su imali za sutra, o svečanostima ponovnog viđenja koje će slaviti na Zemlji, ali najljepšoj su njihove riječi zvučale kao blebetanje vrlo vremešnih muškaraca, kao sjećanja koja – usprkos silnome trudu – nikako da se razbistre, kao ovisnost koje se valja što prije riješiti. Tim ljudima jednostavno ovdje nije bilo mjesto.

Jer ako je Mjesec stvarno nenaseljen – a nitko se ni ne usudi očekivati išta drugo – što oni još ovdje imaju odlučivati? mislila je djevojka. Koja je najljepša? Ja ili ja? I kad bih ja bila najljepša, onda više ne bih mogla biti ona. Odjednom se njezin strah pretvori u najiskreniju želju da Mjesec bude naseljen.

Ali što je duže šutjela, to su se članovi žirija više trudili razveseliti je. Samo je onaj koji je i bio predložio da je pošalju na Mjesec hodao sprijeda i govorio malo kao i ona. On ju je ljutio više od ostalih i odavno je već sumnjala da joj se samo ruga. On je, također, prvi primijetio ono nevjerojatno:

Kad su opet došli u blizinu uzletišta, odmah pošto su svi satovi pokazali devet sati zemaljskog vremena (vrijeme kada se na Zemlji zakazuju večernja druženja), pojavila se na izvjesnoj udaljenosti, iza jedne kamene gromade slabašna sjenka koja se neodlučno povećavala i, već sasvim vidljiva, još jednom zastala.

Gospoda iz žirija su se ponadala, samo nekoliko trenutaka, da je to možda sjenka nekog crvčka s Mjeseca ili žabe ili radnika, ali to je očigledno bila sjenka neke djevojke raspuštene kose, u dugačkoj haljini.

Ofelija je zamaknula iza planine. Nosila je bijelu košulju kakvu na božićnim predstavama navlače djeca preko zdravih udova, a članovi žirija nisu s te udaljenosti mogli razabrati ocrtavaju li joj obrise svijetla mjesečina ili riječna voda koja se još uvijek slijevala. Pažljivo kao da s jednog obalnog kamena prelazi na drugi, stavljala je jednu nogu ispred druge, a pri svakom koraku s nje su letjele kapi vode. Ovijali su je i za njom vukli blistavi lopoči i alge – vječna mladost, tuga. Kao što visoka stabla nose grmlje imele, gnijezda bez ptica. Ali zar jednom godišnje ne dolaze berači da ih uklone sa stabala da bi se pod svjetiljkama i dovratnicima smijenila mladost?

Ofelija se penjala lagano pognute glave dugom stazom, opisivala je ne odižući pogled male lukove oko raketa i milovala ih u prolazu kao da su janjad. Zaobišla bi ona tako i članove žirija i radnike, ali oni su je opkolili, nutkali je čajem koji je još bio vruć sa Zemlje i htjeli plesati s njom uz glazbu koja je dopirala iz zemaljskih radiostanica. Zapitkivali su odakle dolazi i gdje je posljednje boravila i čudili se da djevojka poput nje živi ovdje tako usamljeno – i postavljali slična besmislena pitanja. A onaj koji je bio savjetovao da najljepšu na Zemlji pošalju na Mjesec – on je rekao da je on to sve otpočetka i znao.

Obuzeta strahom, najljepša na Zemlji je povikala da se ni Ofelija bez pravog izbora ne može proglasiti najljepšom na svijetu. Ali time se odala. Kad je stala pored Ofelije, svi su vidjeli koliko je Ofelija ljepša. Ne bi imalo smisla određivati njezine proporcije jer je od udaha do udaha postajalo jasno da se najljepša na Zemlji teško mogla mjeriti s takvom skladnošću. Možda samo njezina bosa stopala ispod ruba haljine!

Ofelija je bila jedina koja od najljepše na Zemlji nije odvraćala pogled. Kad joj se prvi član žirija naklonio zamolivši je da se odrekne svojeg izdajničkog imena – od noćas se zove Miss Univerzuma – bojažljivo je otpovrgnula da se ne može odreći svojeg imena ako ga ne preuzme neka druga, i njezinu mokru košulju i lopoče što prijanjaju uz nju, i zbog nje ne ostane u izganstvu.

„To znači”, uzviknula je srdito najljepša na Zemlji već penjući se u raketu, da ona kao poražena mora u mokroj košulji, s vodenim biljem koje joj se na svakom koraku obavija oko stopala, ostati sama na Mjesecu?

„Ne”, rekla je Ofelija i primila je za ruke, „to znači… ” a onda su se obje nasmijale naivnim sucima jer oni ne znaju da je titula misice univerzuma zauvijek povezana s imenom Ofelija, s usamljenošću zvijezdai mjesečinom što je poput poput vode koja teče ležala nad njezinin licem. „Ali”, šapnula je Ofelija najljepšoj na Zemlji, ona će joj rado ostaviti svoje ime ako želi biti najljepša u svemiru, i alge i košulju!

Izvukla ju je iz kruga žirija pa i prije nego što je imala vremena razmisliti, već su najljepšoj na Zemlji po kosi i vratu lepršale alge, već je mirisala slatku riječnu travu, napravila nekoliko koraka po mrvljivom kamenju i osluhivala kako se iza nje vuku alge; krenula je prema hladnom, otvorenom prostoru koji je obećavao mir – tada je iza sebe čula Ofeliju kako viče: „Košulja, košulju si zaboravila!” Okrenula se, zgrabila je za njezinu svježinu i blagu vlažnost, ali tada je iznad svojeg lica ugledala lice suca o kojem je sve ovisilo. On je rekao: „Lijepa si!” I gledao je u nju.

Začudila se vlastitoj ravnodušnosti. Presuda sudačkog žirija koji ne zna o čemu sudi nije ju uzrujala. Skinula je sa sebe alge i zamolila Ofeliju da zadrži košulju, a sa svoje odjeće stresla kapljice riječne vode.

Riješila je da ju pošalju natrag na Zemlju. Htjela je još ove noći na radiju obznaniti da pod ovom okolnošću odustaje od titule „Miss Univerzuma”.

Ofelija ju je otpratila do rakete. Kad je, već penjući se u raketu, vidjela Ofelijino tužno lice, skočila je natrag, zagrlila je i pritom joj s ramena povukla jednu dugačku algu koja se umah zalijepila za nju. I tako je, prije nego što su se vrata rakete zatvorila, i prije nego što se naprava lansirala, sa sobom uzela malo breme Ofelijine usamljenosti.

Kad je sletila, okružila su je nepoznata lica, blicevi su bljeskali, njezin pogled je tražio Mjesec, ali njega nitko nije naslikao na stropu bolničke sobe.

„Zbog čega ste to učinili?”, upitala je žena na postelji do njezine i nagnula se k njoj, „dugo im je trebalo da vam izvade vodu iz pluća!” A kad se nakon ovog pitanja pretvarala da spava, začula je još nečiji glas: „Tišina! I uzmite joj tu stvar iz ruke da se ne bi odmah sjetila! ”Ali ona je tako čvrsto držala algu da su se – u strahu da je ne probude – bojali dotaknuti je.

Kad je odigla pogled, prozori su bili otvoreni.

„Zbog čega ste ušli u vodu?” opet je upitala znatiželjnica. Djevojka je razmišljala o žiriju i o jednom njegovom članu, ponovno je ugledala njegovo lice poprskano riječnom vodom, ispružila je ruke, ali kapi su klizile. Ostao je samo Mjesec koji se nježno i jasno uzdizao nad jutarnje oblake.

„Zašto…”otpočne žena treći put.

„Zato što sam ružna. Za nekog nisam bila dovoljno lijepa! ”

„Ah… ”, kazala je žena suosjećajno.

Djevojka sklopi oči. Kako da ženi objasni da s djelićem alge sad ima malo Ofelijine usamljenosti, i ljepote koja se ne pokorava sucima?