ŠTO JE PSIHODRAMA

“Svako ja koje se iskazuje je uloga.” Max Frisch
 THEATER
S obzirom da je nemoguće direktno proniknuti u čovječju dušu, razaznati i spoznati što se u njoj zbiva, psihodrama pokušava duševni sadržaj pojedinca prenijeti «na van» te mu na taj način u okviru shvatljivog i kontroliranog opredmetiti taj svijet.
Psihodramu je  u prvoj polovici 20. st. razvio liječnik, psihoterapeut i filozof Jacob Levy Moreno, a postupak je to koji objedinjuje:
–       akcijsko uprizorenje ( od grč. «drama» – akcija, radnja, činidba)
–       unutarnji doživljaj (grč. «psyche» – duša)
Sam Moreno je psihodramu označio kao “metodu koja (…) dokučuje istinu duše kroz akciju» (Moreno, 1959:77).
Psihodrama je pretežito poznata kao grupni psihoterapijski postupak, ali njezine su primjene daleko širih razmjera. Kao metoda, ne upotrebljava se izričito i jedino u svrhu psihoterapijskog rada, već svoju primjenu nalazi i u savjetovanju unutar organizacija, u nastavi, kao i u socijalom radu. Iako je kao postupak općenito namijenjena grupi i grupnom radu, a tako je i koncipirana, psihodramu je uz neznatne modifikacije moguće primijeniti i u individualnom radu s klijentima. Ako se radi individualno, jedan-na-jedan, taj se oblik rada (doduše pogrešno) naziva i monodrama, pri čemu se zapravo radi o individualnoj psihoterapiji metodom psihodrame.
Scensko uprizorenje je najvažniji metodologijski princip psihodrame koji psihodramski rad razgraničuje od ostalih oblika terapije ili savjetovanja. S obzirom da psihodrama u historijskom kontekstu ima poveznice s kazalištem, konkretna akcija se često odvija upravo na “pozornici”, pri čemu se danas u praksi koristi  jednostavno odvojen dio prostora okružen stolicama postavljenim u krug.

 

«Paket psihodramskih metoda» obuhvaća širok repertoar scenskih aranžmana i tehnika koje se biraju i primjenjuju u skladu s određenim pravilima. U tom smislu je psihodrama i zanat koji zahtijeva ovladavanje različitim alatima i instrumentima. No ovo ne znači da klijenti odnosno članovi grupe moraju baratati glumačkim sposobnostima i vještinama jer za sudjelovanje u iskustvenoj grupi, terapijskoj grupi ili grupi za osobni rast i razvoj nije potrebno nikakvo scensko iskustvo. U psihodrami se, naime, ne  radi o glumi, a niti o igri uloga u striktnom smislu. Naprotiv, upravo klijenti koji dolaze iz glumačkih krugova gdje se profesionalno trenira distanciranost od uloge imaju poteškoća u uživljvavanju onoga što se u psihodrami zove “pomoćni ego”.
U formi rada usmjerenog na jednog klijenta unutar grupe klijenata, odnosno na protagonistu – u središtu prizora je taj jedan protagonist koji uz pomoć voditelja scenski uprizoruje svoju temu, odn. «ono na čemu radi» pri čemu ostali članovi grupe (tzv. pomoćna ega) zauzimaju uloge protagonisti bliskih osoba.
U radu usmjerenom na grupu u središtu pozornosti ne stoji pojedinačni klijent (protagonist) odn. klijentica (protagonistica), nego tema grupe, a svi su klijenti odn. članovi grupe involvirani u neku vrstu uprizorenja povezanog s temom.  Pozornica, protagonist, voditelj, pomoćna ega i grupa označavaju instrumente psihodrame. Kako bi se proces mogao navigirati prije, za vrijeme i nakon uprizorenja, psihodrama raspolaže velikim brojem temeljnih metoda i tehnika, a najvažnije su tehnike zamjena uloga, tehnika dvojnika i zrcala.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *