PSIHOLOŠKI MEHANIZMI KOJI OMETAJU PRIRODNOST I SPONTANOST

              Čovjek kao kozmičko biće: spontanost i kreativnost     key-192202_1280

  • Polazna točka za razumijevanje psihodramske slike čovjeka je Morenov holistički pristup svijetu. Pojedinac nije izolirana monada, nego je koncipiran kao integralni dio kozmosa kao sveobuhvatnog sustava. U tom svjetlu Moreno vidi «… jedan svijet koji nadilazi psihodinamiku i sociodinamiku ljudskog društva, naime, vidi ga kao ¢kozmodinamiku¢. Čovjek je kozmički čovjek, on nije samo socijalni ili individualni čovjek». Najnačajniji sastavni dio kozmosa je za Morena kreativnost: «Ukoliko postoji neka najviša kreativna, nuklearna struktura univerzuma, bilo da je nazivamo ¢x¢, Bog ili joj nadijenemo neko drugo ime, za pretpostaviti je da ona nije ništa drugo doli puka kreativnost, ¢mysterium aeternum et illuminosum¢ (vječni i rasvjetljujući misterij)». Kreativnost je prvobitna supstanca» (Moreno:1996:12) koja je izvorište svim stvaralačkim procesima univerzuma.Kako bismo iskoristili kreativni potencijal kozmosa, potrebna nam je spontanost. Spontanost djeluje kao katalizator koji pokreće kreativnost univerzuma. Zajedničko djelovanje ovih dviju snaga, Moreno u krajnjoj liniji vidi kao «izvor sve egzistencije» – spontanost i kreativnost su temelji»… sile gravitacije, isto kao što su i temelji biološke evolucije (…), za nastanak ljudskog društva, kao i za fenomen kreativnosti u čovjeka».Kao što je naznačeno u citatu, Moreno na spontanost i kreativnost gleda kao na nešto što je čovjeku urođeno, s obzirom da je čovjek kozmičko biće; čovjek je mikrokozmički odraz univerzuma i snaga koje djeluju u univerzumu. Model spontanog i kreativnog čovjeka je, s jedne strane, dijete, a s druge strane – protagonist na pozornici teatra spontanosti.Međutim, čovjek – ako izgubi povezanost s ovim ovim snagama – gubi povezanost s univerzumom i otuđuje se od samoga sebe, a to pak može dovesti do psihički i socijalno poremećenog razvoja. Pristup kozmičkim snagama kreativnosti i spontanosti, čovjeku može biti blokiran ustrajanjem na petrificiranim obrascima (tzv. konzervi uloga). Ove snage također nisu same po sebi konstruktivne, nego zahtijevaju preobrazbu i preustrojstvo samog pojedinca. Na taj način je Moreno zapravo krizu svojeg vremena sveo – između ostalog – na problem pogrešno navigirane spontanosti.

    Michael Waldow je radio na tome da dalje razvije koncept spontanosti te da ga učini razumljivim aktualnom znanstvenom diskursu današnje psihologije. On spontanost promatra u Morenovom smislu, kao antonim, odnosno oprečni pojam automatiziranom djelovanju, i to ne samo u užem smislu uporabe ovog pojma kako njime barata opća psihologija, nego također u smislu transpozicije odnosno prijenosa u polje psihoanalize ili u polje «standardnih reakcija» u smislu bihevioralne terapije. Iz svoje analize, Waldow izdvaja psiholške mehanizme koji stoje na putu k spontanosti:

    • prijevremeno analitičko vrednovanje
    • tehnike kojima želimo imponirati nekome ili stvoriti fasadu za sebe
    • visoki stupanj pažnje usmjerene na sebe
    • bojazan od gotovog geštalta
    • strah od samootkrivanja i
    • strah od gubitka samokontrole

     

     

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *