Psihičke rupture i lomovi

SLOMLJENOST_«Svijet slama svakoga, a neki su, kasnije, snažni na slomljenim mjestima» rekao je Ernest Hemingway u Zbogom oružju. A Miroslav Antić se po pitanju lomova zgodno izrazio da «nekom mama krila sveže, nekom mama krila sreže». Bingo! I mada se lomovi ne događaju uvijek u djetinjstvu, a i ne dolaze samo i isključivo od majke, ako se dogode, slomljena mjesta teže se spajaju, a ponovno namještanje više boli. Kako ih je moguće «namjestiti»?

Načina je mnogo, ima ih gotovo koliko i slomljenih mjesta, no više ili manje zadovoljavajuća uspješnost svih njih temelji se na strukturi psihe. Mada razvijana u fazama i po svojoj prirodi se oslanja na prethodni stupanj, psiha ipak nije kao zid od opeka pa da se, kada izvučemo dovoljan broj odozdo, sva gornja konstrukcija sruši, nego je neka vrsta mreže, spletene od arhetipskih, osobnih i kulturnih slojeva.

Analitička psihologija kaže da ukupnost ovih slojeva određuje dostatnost ili nedostatnost presudne unutarnje slike koju svatko od nas nosi u sebi, a ta slika je – slika unutarnje majke. To što smo svi mi ipak u stanju zadovoljavajuće funkcionirati u odraslim životima, možemo zahvaliti sklonosti da naginjemo onim aspektima slike majke u nama kod kojih je psihička mreža najmanje oštećena. No unutarnja slika izgrađena je ne samo od doživljavanja vlastite biološke majke, nego i majčinskih likova u našem životu, kao i propagandi i porukama koje je kultura našeg djetinjstva promicala o «dobroj» ili «lošoj» majci.

I mada se kultura vremenom mijenja po pitanju svjesnijeg razmišljanja o ulozi majke, unutarnja majka odražavat će one vrijednosti i stavove o majčinstvu koji su vrijedili u doba kulture našeg djetinjstva. Taj – kako ga analitička psihologija naziva – kompleks majke – jedan je od bitnih razloga zbog kojeg se odrasla osoba i odlučuje na kontinuiranu arheologiju slojeva sebe. Ili na terapiju: da razvrsta i presloži roditeljske, kulturne, povijesne i arhetipske čimbenike, tako da joj se razbistre stvari i da bude na čisto sama sa sobom.

Ženama je u izvedivosti ovog poduhvata iznimno teško; slobodno se može reći da im je teže nego muškarcima. Jedan od problema starijih psiholoških teorija o ženinoj psihi, naime, bio je taj da je pogled na život žena bio ograničen. Helena Deutsch primjerice (1884.-1982.), i sama žena i Freudova učenica, o psihosocijalnom karakteru žena znanstveno je razmišljala u kategorijama pasivnosti, mazohizma i narcizma. Na zavisti za muškim genitalijama Freud je izgradio najlomljiviji dio klasične psihoanalize koju je Karen Horney podvrgla oštroj kritici i propitivanju. Sve se ovo, kao što vidimo, nije događalo baš tako davno! Ima pravo Clarissa Pinkola Estes kada kaže da je psihologije žena bila prije «studija zgrčenih žena, a ne žena koje se pokušavaju osloboditi, žena koje se protežu i posežu».

U kojoj mjeri su naše majke posezale i protezale svoja sebstva u cilju da «prokrijumčare i ušićare» nešto za sebe, ovisilo je o osobnim okolnostima i malo sreće. Oduvijek je, naime, bilo skupina žena posvećenih aktivnostima kojima su se utjecale ne bi li utekle od proizvodnje poslušnosti patrijarhatu. Bilo da se radilo o pranju ćilima, vezenju ili pripovijedanju priča, žene jesu tražile svoje mjesto za dijeljenje iskustava. Što se generacija naših majki tiče, jedno sigurno stoji: historijski i sociološki gledano, duh vremena njihovog majčinstva favorizirao je zanemarivanje ženinih osobnih resursa gotovo toliko snažno da je predaja pouzdanja između žene i svih žena njezine loze koje su joj prethodile opako napukla, a biti uvedena u intuitivnu žensku mudrost uspijevalo je tek ponekoj rijetkoj sretnici. Tako da se ženino shvaćanje intuitivne mudrosti da povjeruje u svoje moći razabiranja, konceptualizacije i simbolizacije mora nanovo presložiti, osnažiti, njegovati i uvježbavati, a ponekad i krenuti od početka.

Psihološko osnaživanje žena od esencijalne je važnosti za jačanje samopouzdanja, a grupni rad ima svoje prednosti utoliko što grupa ispunjava funkcionalno mjesto majke za sve njezine polaznike i polaznice. U tome se slažu sve psihološke škole, bez obzira na smjer. Ako je od povjerenja, dobronamjerna i suportivna, grupa trenira našu intuiciju koja je, i kod žena i muškaraca takoreći «urođena» dimenzija autohtonog sebstva. Uz osjet, osjećaje i razmišljanje, intuicija je gradivni materijal psihičke mreže koja nadilazi svaku tipologiju. To intuitivno «nešto» krajnji je razultat izoštrene sposobnosti opažanja, otvorene konceptualizacije i složene simbolizacije – unutarnja kartografija kvalitetnog života.

Raspitati se možete ovdje:

http://docs.google.com/forms/d/1iFfjRv0e-rpRbVGPkdDuBWnjIvCdmTHxBRjNSTklxUg/edit

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *