Odvikavanje od romanse

ZAGRLJAJBEZKONTURESvatko od nas dolazi na ovaj svijet sa čitavom paletom potencijalnih osobina i svatko je neponovljiva inačica realizacije tih osobina. Svi se mi, međutim, rađamo, živimo i umiremo u kulturi patrijarhata. Kulturni teoretičari kažu da «…što je kultura patrijarhalnija i rodno polariziranija, to je ovisnija o romansi».

Imaju li pravo?

Romansa, sa svim svojim opsesivnim žudnjama, difuznim protezanjem granica i eksplozivnim vatrometom zanosa može sustići svakoga od nas, i to na bilo kojoj postaji ili u bilo kojoj dobi života. Ona je sastavni dio romantičnih mitova u gotovo svim kulturama, a mitovi utjelovljuju našu žudnju da budemo cjeloviti.

Svojom iluzijom o savršenom kraju, romansa znade itekako udariti o masnice koje vučemo iz djetinjstva. Još dok smo bili djeca, naime, i obitelj i društvo trenirali su nas za socijalizaciju, a usvajanje korektnih «muških» i «ženskih» osobina bila je jedna od prvih uloga koju smo uvježbavali.

Maleni dječak kojemu su se rugali jer «cmizdri ko curica» nije prestao biti tužan, samo je naučio prikriti svoje osjećaje, a malena djevojčica koju se tjeralo u kut jer iskazuje svoju volju «ko muškarača», samo je svoj duh razlomila na sitnije dijelove. Kada nastupi adolescencija i probude se hormoni, na velika vrata može ući i sram, i to zbog dijelova sebe koji navodno «pripadaju drugom spolu».

A kasnije, jer je oboma rečeno da neki njihovi dijelovi pristaju «nekom drugom», bivši će dječaci i djevojčice za tim dijelovima i tragati kod drugih, utječući se u nečije tuđe tijelo i tuđi um. A kada igra romanse ne uspije, i mladići i djevojke skloni su zato okrivljavati sebe. Pogotovo djevojkama je teško, jer se od djevojčica uvijek nekako očekuje da potisnu veći dio sebe, a ono što ostane – poput ranjivosti, raspršenosti, požrtvovnosti, samozatajnosti itd. društvo ionako ne cijeni previše.

I nisu u krivu ti teoretičari kada kažu – da smo do doba adolescencije već dobrano navezani na rodne uloge i da su maske lažnog društvenog lica razrađene do u tančine.

Jednom , kada i žene i muškarci toliko sazriju da mogu uvidjeti kako su djevojčice i dječaci u njima odrastali u nasušnoj potrebi da si dušu učine cjelovitom, a ne u potrazi za «tamo negdje» izgubljenim dijelovima, prvi korak prema samopoštovanju i priznavanju svojeg bića sastojat će se u otkrivanju onih sila koje su im govorile tko bi trebali biti, i to prije nego što su mogli postati ono što jesu.

Pravi je paradoks da, prije no što naučimo «ucjeloviti svoje Ja», prvo moramo proći kroz proces od-učavanja. To je kao da se skidamo s droge.

Toliko puta smo si mislili…zapravo duboko u sebi vjerojatno i znali da prijateljstvo, zajednički interesi, zajednički rad, nježnost i razumijevanje, podrška i duboka ljudskost, da sve to prije vodi pravoj ljubavi nego uobičajena romansa. Pa ipak, toliko puta smo odlučili da ćemo samo još ovaj put, samo ovaj jedan jedini put vjerovati da će baš ova ili sljedeća romansa biti drugačija!

O (nimalo romantičnom) odvikavanju, o apstinencijskim krizama, o krivnji, lomovima i povredama te o još mnogočemu kako bolno intimnom, tako i vraški zabavno univerzalnom, svrhovito je i lječidbeno razgovarati u terapijskoj grupi gdje svaki član ima prigodu re-konstruirati, sagledati, propitati pa onda interakcijski i aktivno de-konstruirati obrasce zbog kojih smo (bili) skloni osjećaj osobnog zadovoljstva mjeriti kakvoćom ljubavnog, a ne kvalitetom osobnog života.

 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *