Izazov odrasle žene

roses-66527_1280S razvojne točke gledano, naš odnos s majkom služi kao obrazac po kojem se odnosimo prema samima sebi. Kao žensko dijete, djevojčice upijaju informacije o tome kako se majka osjeća u sebi, kako se osjeća u vezi s njima kao djevojčicom te u vezi sa svijetom općenito. Kada smo bile malene, introjicirale smo, naravno, ova vjerovanja i stajališta te smo na osnovu tih introjekata gradile vlastita vjerovanja i osjećaj sebstva.

Naučile smo tretirati se na način na koji je naša majka tretirala sebe.

Izazov odrasle žene leži u transformaciji unutarnje psihološke kopije majke sa svim njezinim ograničenjima u majku kakvu je oduvijek priželjkivala i kakvu je trebala. Posvećujući se zadaći ove transformacije, unutarnja majka odgovara

ženinim najdubljim potrebama i bezuvjeto ju hrani i skrbi o njoj i to na način na koji njezina biološka (vanjska) majka nikada nije mogla.

 

Možemo postati majka kakvu smo oduvijek željeli – majka samoj sebi.

Svaka (osviještena) žena postepeno postaje sposobna prihvatiti ograničenja vlastite biološke majke. Ovo osposobljavanje događa se usporedo s procesom izgrađivanja majčinstva prema sebi – gdje unutarnja majka postaje figura na koju se uvijek i u svakom trenutku možemo osloniti, na način na koji se nikada nismo mogle osloniti na biološku (vanjsku) majku.

 

Biološka nas je majka mogla voljeti u onoj mjeri u kojoj je voljela samu sebe.

U jednom trenutku u životu se moramo suočiti s time da naše majke ne zadovoljavaju naše potrebe i da to nikada neće niti moći činiti u onoj mjeri u kojoj nam je potrebno. Ovo spoznavanje ujedno je i svojevrsno žalovanje kroz koje moramo proći, dubinski i temeljito. Moramo odžalovati načine na koje smo pokušavale kompenzirati majčine nedostatke i rane koje smo zadobivale majčinskim ranjavanjem. U procesu žalovanja otvara nam se šansa da shvatimo da osjećanje nevoljenosti i napuštenosti nije rezultat naših pogrešaka i nedostataka i konačno si možemo stvoriti prostor slobode u kojem se više ne moramo boriti sa svijetom kako bismo svijetu oko sebe nešto dokazale. U tom procesu žalovanja konačno imamo prigodu su-osjećati s biološkom majkom i teretom koji je ona nosila.

 

Vidanje majčinskih rana transformira i transcendira život do granica koje jedva da možete sagledati.

U suočavanju s boli, može nam se dogoditi da uvidimo da je ona bol za koju smo mislile da je naša i iskonska, zapravo djelomično majčina bol koju smo preuzele na sebe, iz ljubavi i odanosti. Ovoga se tereta možemo osloboditi: umjesto da umanjujemo vlastitu vrijednost, možemo s punim povjerenjem u sebe ostvariti cjelovitost samoroditeljstva.

 

Ako postanemo «dovoljno dobra majka» samoj sebi, ne samo da oslobađamo svoje sebstvo, nego oslobađamo i ostale ljude koji su dio našeg života..

Pravi je izazov priznati sebi da je bilo monogo trenutaka kada smo se osjećale nevoljenima u odnosu s majkom. Možemo prizvati u sjećanje svaki trenutak u kojem smo svjedočile majčinom preopterećnju, a u kojem smo bile zaključile da smo mi kao kćerke uzrok majčinoj boli. «Krivnja kćeri» puna je jednosjmernih opasnosti. Kada jednom spoznamo do koje mjere smo bile nevina djeca te do koje mjere je djetinstvo legitimno stanje svakog pojedinca, bit će moguće razračunati se i sa sramom i strahovima. Kada jednom odžalujemo sebe, postaje izvedivo odžalovati i za majku i za sve žene ovoga svijeta.

 

Bol nas nadopunjuje i osnažuje.

 

Kao žene, imamo sposobnost da same sebe izcijelimo i da dademo sebi ono što nam biološka majka nije mogla dati. Možemo postati vrelo za svoje sebstvo, izvor na kojem napajamo dušu. Kolektivno žensko «bolno tijelo» zacijeljuje svaki puta kada se žena bavi svojom dušom. A kada zacijeljuje žensko bolno tijelo, uporedo s njim zacijeljuje i kolektivno, ljudsko tijelo pa tako svaki puta kada se bavimo dušom, čitavom svijetu poklanjamo neki dar.

 

Iako smo odrasle žene, odnos između majke i kćeri nastavlja živjeti u našoj psihi.

Odnosi između majki i kćeri kreću se na kontinuumu od zdravog i suportivnog s jedne strane do zlostavljačkog, konfliktnog s druge strane. Svaka od nas zauzima neko mjesto na tom kontinuumu. U ovisnosti o kvaliteti vezanosti koje smo proživljavale kao dijete s majkom, glas majke može biti suportivan, utješan, skrban – glas koji nas smiruje kada smo zbunjene ili se suočavamo s izazovom. No isto tako, često se događa da se u sebi suočavamo s unutarnjim kritičarem kojemu je zapravo naša majka podarila glas, i onda se osjećamo zapretano, neslobodno i sumnjičavo.

Ne postoji na svijetu perfektan odnos između majke i kćeri. Mnoge su žene iskusile veliku bol i konflikt sa svojim majkama.

 

Naša je zadaća pri iscijeljivanju majčinske rane da transformiramo unutarnju majku – da od duplikata naše biološke majke načinimo majku kakvu smo si oduvijek željele – unutarnju majku koja prepoznaje naše potrebe, koja nas hrani i voli zbog onoga što mi uistinu i jesmo.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *