Dovoljno loše djetinjstvo

CURICA_Starije su generacije bile sklone vjerovati da će im se pretvaranje da nešto nelagodno ne postoji isplatiti tako što će ta nelagodna stvar jednostavno ispariti, nestati, da ništa od nje neće ostati i da će sve kad-tad «sjesti na svoje». I mada isplata gotovo nikada ne dolazi na red, čitavi se životi odvijaju u uvježbavanju toga kako se pretvarati da ne vidimo da tu ipak nešto ne štima.

Bez obzira koliko odrasli majstorski izvodili ove krivine, djeca koja su rasla u takvim okolnostima nesumnjivo su odrastala u nesigurnosti zbunjenosti po pitanju onoga čemu su svjedočila i onoga što im je bilo dopušteno vidjeti.

Zbunjenost i nesigurnost u osjećajno povjerenje u sebe jedno je od najopasnijih iskustava kroz koje su prolazili mnogi od nas, pogotovo u formatornim godinama puberteta i adolescencije. Naknadno su potrebne godine i godine vraćanja, suočavanja, preispitivanja i rehabilitacije da se onaj tko ih je iskusio usudi pogledati u oči tom zanemarivanju. Ili zlostavljanju. Oh da, zanemarivanje i zlostavljanje ne moraju biti spektakularni da bi ih se nazvalo pravim imenom. Dovoljno je biti sasvim mala osoba u sasvim velikom svijetu koju su roditelji ostavili nezaštićenom i u nepovjerenju pa da ta mala osoba povjeruje da nije vrijedna, niti zaštite niti povjerenja. Da je to jedna od najtoksičnijih priča djetinjstva, ne mora se posebno naglašavati, stoga što ima veze s temeljnim samopoštovanjem, bez kojeg kasnije niti nema zadovoljavajućeg života.

U potrazi za zadovoljavajućim životom, a razmišljajući o roditeljima, o vlastitom djetinjstvu i crnim rupama u sjećanju, mnogi su od nas kao očevi i majke odlučili «ne ponoviti staru priču». Jesmo li time postali «dovoljno dobri roditelji»? «Dovoljno dobri roditelji» inačica je spasonosne formulacije «dovoljno dobre majke» – izraza koji je svojevremeno ponudio opravdano olakšanje od opakog ideala «dobre majke», tog ideala što je žene tjerao do ruba pameti i samookrivljavanja jer nisu mogle zadovoljiti nemogućim zahtjevima samopožrtvovnosti koje je pred njih postavljalo društvo i kultura.

Ideja je da je «dovoljno dobra majka» ona koja se prema djetetu odnosi u najmanju ruku jednako tako dobro kao prema sebi. Što će reći da će majka, ako sama sebe tretira s ljubavlju i poštovanjem, onda tako tretirati i svoje potomstvo. Iako zvuči logično, ovom je zadatku izuzetno teško dorasti i tu je potrebno mnogo više od same dobre volje. Potrebne su godine i godine rada, usmjerenosti, podrške i potpore kako bi jedna žena, primjerice, postavila zdrave granice samopoštovanja. Zašto?

Zato što nekadašnje dijete u njoj koje je bilo uskraćeno za osjećajno povjerenje u sebe, sada polaže pravo na sadašnje dijete koje raste pored nje. Zvuči kao neka zakučasta igra dječjeg nadmetanja, rezerviranog za žensku priču ali, kad razmislimo malo bolje, to i jest nesvjesna igra gdje su uloge izokrenute i gdje se majka prema djetetu odnosi kao da je ono roditelj, a ne dijete. Ali taj scenarij nije rezerviran samo za žene; njega je moguće isčitati općenito u poziciji «dovoljno dobrog roditelja». Kako?

U vrlo plemenitoj želji koja se u roditeljstvu razvije negdje na pola puta između dužnosti prema vlastitoj djeci i ljubavi prema njima, roditelji znaju zauzeti stav da će svojoj djeci dati ono što su sami željeli, a nisu mogli dobiti; da će kroz svoju djecu proživjeti život koji sami nisu proživjeli; ili podlegnu iskušenju da opravdaju vlastito djetinjstvo i normaliziraju obrazac nepravednog tretiranja sebe dok su bili djeca time što svojoj djeci čine ono što je bilo učinjeno njima.

U prvom slučaju ne obraćaju pažnju na ono što njihova djeca uistinu i žele, u drugom pokušavaju kroz dijete živjeti svoj neostvareni san pa ih primjerice podižu u duhu isključivo onoga što će djetetu jednog dana koristiti za obavljanje posla o kojem su oni sanjali, a ne u skladu s time o čemu sanja dijete od krvi i mesa, a u trećem vreba toksična sklonost da ponove neku opciju zlostavljanja kroz koje su i sami prošli.

No postoji još jedna, nekako životnija inačica «dovoljno dobrog roditelja». Nju je svojevremeno ponudila jedna žena i ne zvuči niti malo zavodljivo: «dovoljno loš roditelj» i «dovoljno loše djetinjstvo»?!

«Dovoljno loš roditelj», prema istraživanju Linde Sanford, ne povređuje dijete na spektakularan, očigledan i dramatičan način, njegova ljubav je uvjetovana, a njegove zaštite je uvijek premalo. «Dovoljno loše djetinjstvo» je ono i onakvo odrastanje koje je prouzročilo postupanje kakvo nismo odabrali i kakvo ne nalažu okolnosti našeg odraslog života.» Iz te perspektive, gotovo se dade reći da je «dovoljno loše djetinjstvo» prevratnička formula za zaštitu budućih generacija; pretvratnički «loše djetinjstvo» u onoj je mjeri «loše» da ga treba shvatiti smrtno ozbiljno i zdušno mu se suprotstaviti u vidu procesa liječenja samoga sebe.

Kako to izgleda – prolaziti kroz bolno vraćanje, suočavanje, preispitivanje i rehabilitaciju, najbolje znaju oni koji su se otputili na taj put, kao i oni koji su po putu shvatili da je izuzetno teško na njemu biti sam, bez podrške i pomoći izvana. Nije nemoguće, ali iziskuje ogromnu energiju.

Zbog iskoristivosti vlastitih mogućnosti, ali i zbog nebrojeno mnogo drugih razloga, priključiti se grupi za podršku ili postati dijelom terapijske grupe savršeno je funkcionalan način za stjecanje mudrosti, jer mudrost je – netko je rekao – dobro probavljeno iskustvo. U terapijskoj grupi se iskustva probavljaju na najstručniji mogući način, jednostavno stoga što se ona temelji na čistoj logici da je netko tko je iskusio nešto – ekspertniji od stručnjaka.

Prijaviti se i raspitati možete ovdje:

http://docs.google.com/forms/d/1iFfjRv0e-rpRbVGPkdDuBWnjIvCdmTHxBRjNSTklxUg/edit

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *